Lisičarke: blago iz šume

Lisičarka (Cantharellus cibarius) se odlikuje smeđim klobukom koji, ovisno o veličini, ima valovit rub. Također, ova je gljiva stabilna i suha. Posebno rado raste na pjeskovitim tlima, no to tek od kraja svibnja, a djelomično čak i do sredine listopada. Lisičarke se mogu pronaći u borovim šumama i ispod jelki.

Lisičarke nisu gljive iz uzgoja, već divlje gljive, koje rastu u lisnatim i igličastim šumama Europe. Ako želite pronaći tu gljivu, morali biste je tražiti na korijenju stabala. No pazite: u Njemačkoj, na primjer, sve je rjeđa te se smije ubirati samo u malim količinama predviđenima za vlastitu konzumaciju.

Lisičarke sadrže hitin, koji ljudi ne mogu probaviti. Gljive se stoga ne bi smjele jesti sirove jer bi inače moglo doći do probavnih smetnji. Prije mogućnosti daljnjeg prerađivanja lisičarki, one se moraju očistiti. Budući da gljive brzo upijaju vodu, morale bi se nakratko isprati pod mlazom vode ako je to potrebno. U protivnom je dovoljno očistiti gljive kuhinjskim papirom. Lisičarke su idealan prilog, na primjer, umacima, mesu, riži i tjestenini.

Ovako će lisičarke ostati svježe

Nije jednostavno pravilno čuvati gljive jer temperatura ne smije biti ni pretopla ni prehladna. Budući da će se gljive inače brzo pokvariti, bolje je pripremiti lisičarke neposredno nakon kupnje. Ako za to nemate vremena, postoje i druga rješenja. Alternativno je moguće čuvanje u hladnjaku, no svaki spremnik morao bi propuštati zrak. Kada se tako zapakiraju, ove se gljive mogu dva ili tri dana čuvati u hladnjaku.

Lisičarke sadrže velike količine bjelančevina, ali male količine masti i kalorija. Osim toga, u ovim gljivama kriju se željezo, kalij, vitamini A, D i C te različiti vitamini iz skupine B. To ima sljedeći učinak na zdravlje: probava se regulira, a san poboljšava. Međutim, moguće je da će divlje gljive sadržavati olovo ili kadmij. To je razlog zašto bi se konzumacija divljih gljiva morala ograničiti na 200 grama tjedno.